Ozeblin – naš najduži i najkraći izlet do sad (3.9.2022.)

Nakon ljetne stanke (izuzmemo li uspon na Triglav), odmorni i preplanuli, nastavljamo realizaciju kalendara aktivnosti za 2022. godinu pod vodstvom predsjednika Zorana Milakovića pa 3. rujna penjemo Ličku Plješivicu. Interesantna najava izleta, pečat koji nedostaje, a onda i radost ponovnog viđenja i druženja, okupili su dvadeset i jednog planinara koji, sastavši se na tržnici u Pakracu u 6:00 sati, i naknadno usput uskačući u dva kombija i auto koje smo za ovaj izlet napunili, kreću u svoju subotnju avanturu (za koju će se naknadno ispostaviti da kao da nema kraj).

Putovanje počinjemo starom cestom kojom se izmjenjuju oblaci, magla i sunce, kavom se razbuđujemo u Glini, a onda dodatno i rotirkom policije koja jedan od kombija zaustavlja pod sumnjom da se radi o migrantima. Šarmantni osmjesi Dragice, Mire i doktora razbijaju svaku sumnju pa svoj put veselo nastavljamo dalje. Prolaskom kroz Plitvice premašujemo 5. sat putovanja u kojem je sunce sve više, doručak smo odavna obavili, a janjčići koji se usput okreću na ražnjevima počinju se činiti primamljivijim zalogajem od Ozeblina na koji ne da se tek trebamo popeti nego do čije polazišne točke još nismo niti stigli.

A onda nakon reprezentativnog ličkog krajolika, šumskog blatnog puta, ukočenosti od sjedenja i konzultacija naših vozača konačno parkiramo vozila, nazuvamo gojzerice, (selektivno) slušamo upute vodiča i krećemo prema vrhu Ozeblin. Desetak minuta hodamo po ravnom šumskom putu da bi, prolaskom kroz markacijska vrata, put krenuo strmo uzbrdo i ta strmina pratit će nas (odnosno mi nju) kroz šumu narednih sat vremena dok ne izbijemo na vrh. Zadihani i uživajući u krasnom pogledu koji s Ozeblina puca, narednih pola sata koristimo da nešto pojedemo, poslikamo se, presvučemo i pronađemo pečat, a potom lagano krenemo nizbrdo. Dolaskom do polazne točke, okrepljujemo se i, shvativši da je vremenski nemoguće ispenjati i Kremen (a i vodiča se mora slušati), izuvamo gojzerice i krećemo put Željave, usput stajući kod Macole da nešto prigrizemo , popijemo, možebitno medu kupimo pa nastavimo dalje.

Najveća investicija bivše nam države, nakon luke Lora, aerodrom izgrađen da uklesan pod samu Plješivicu iz zraka bude nevidljiv, istovremeno nas oduševljava i rastužuje zapuštenošću i neiskorištenošću potencijala (o svem ostalom suvišno je govoriti…) pa se glupiramo na krilu i u samom avionu dodajući na isti i naljepnicu svojeg društva te čeonim lampicama istražujemo tek mrvicu javnosti dostupnih tajni podzemnih tunela predviđenih da budu zaklon preko 50 MiG-ova 21.

Poslikavši se, pomiješanih emocija krećemo kući kojoj, stajući i drugi put u Glini jer, kako reče jedan od nas “ovo putovanje se više bez piva ne da izdurati”, stižemo bliže 22:30.

Na kviz na Omanovcu već smo debelo zakasnili, putem smo uspjeli odgledati dvosatni dokumentarac, izgubiti bubrege, sanirati prišt na nosu, pojesti sve što smo ponijeli… ali, da rezimiramo, bio je ovo (premda istovremeno najduži i najkraći) jedan lijep, pun pozitivne i prštave energije izlet koji možda ne bismo ponovili, ali bismo se sigurno zbog sveg navedenog ipak iznova skupili.

Posebna zahvala bez daljnjeg ide našim vozačima – Robertu, Goranu i Robertu koji su nas, od vožnje iscrpljeni jednako kao i mi, sigurno odvezli i sretno vratili kući.

Tekst: Jelena

Bolja rezolucija fotki u poveznici od Culeta.