Napokon je došlo vrijeme za odlazak na ferratu na Dinari! Našu odluku ubrzala je nedavna, šokantna odluka Državnog inspektorata za zaštitu okoliša koji je naložio uklanjanje čeličnih sajli u punoj dužini (1700m). Razlog? Nepostojanje studije o utjecaju na okoliš. Najduža i najteža ferrata u Hrvatskoj od svog otvaranja 2019. godine privukla je više od 2000 planinara, penjača i alpinista. Izgrađena je osmogodišnjim mukotrpnim i predanim radom, u iznimno opasnim uvjetima, članova planinarske udruge „Dinaridi“ iz Splita. Čitav projekt uključio je još izgradnju pristupne staze i nekoliko skloništa. Stotine i tisuće utrošenih volonterskih sati da bi se nekadašnji alpinistički smjer učinio dostupnim široj planinarskoj zajednici… A sada je čitav trud u opasnosti da bude poništen. Nadamo se da će ova ferrata ipak ostati na mjestu jer pruža običnim planinarima perspektive i mogućnosti koje su inače privilegija alpinista i sportskih penjača.
Iz sve snage!
Mala, peteročlana, nenaspavana ekipa krenula je put Knina 15. lipnja 2024. godine u 01:00 sat, kada nas je pokupio Goran, u mrkloj noći. Kažem nenaspavane jer kada smo zbrojili sate sna ispalo je da nas petero zajedno ima 11 sati sna od preporučenih 40 (8 po osobi). Osim ranog polaska treba istaknuti, kao drugi razlog, koncert Damira Urbana i njegove četvorke na ovogodišnjem Multipaku. Pojedini članovi ekipe su dobili zasluženu bukvicu te koncertne večeri od naših dragih Steve i Jelene. „Šta ti radiš tu?!“ – glasilo je identično i logično pitanje našeg predsjednika i tajnice!
Iako sigurna, ferrata zahtjeva maksimalnu tehničku, mentalnu i fizičku pripremu! Svakako je važno dobro se naspavati jer potrošnja energije je enormna. U Knin stižemo oko 6:30 sati i započinjemo dan kavom za razbuđivanje u kraljevskom gradu. Ubrzo se upućujemo prema zaseoku Podinarje gdje skrećemo na makadam i ostavljamo kombi nedaleko planinarskog skloništa „Bili cvitak“. Osim impozantne, 700+m visoke stijene, pažnju naših osjetila po izlasku iz kombija odvlači miris borovine, makije i raznog bilja. Sama Dinara je tipično krškog reljefa, kamenita, istodobno surova i lijepa, oskudna vodom ali stanište više od 1000 prkosnih biljnih vrsta (u čitavoj Hrvatskoj ih je oko 5000).
Nakon upisivanja u evidencijsku knjigu u skloništu „Bili cvitak“ u 8:30 sati krećemo prema ‘ulazu’ ferate koja gotovo u cijelosti prati nekadašnji alpinistički smjer „Dvojni C“. Prvi put su ga ispenjali alpinisti i članovi alpinističkog odsjeka PD „Zagreb – Matica“, Branko Puzak i Zoran Malenica 11. rujna 1976. godine.
Sama ferrata je podijeljena na dvije manje od kojih je prva naziva „Devet tornjeva“. Kako ime sugerira, cilj je popeti se 350m u visinu preko devet prkosnih tornjeva koji iz pravca Kijeva i okolice čine jedno od isturenih planinskih rebara Dinare. Smjer sadrži manje prevjese, tornjiće, pet metarske aluminijske ljestve za prelazak preko ponora, atraktivan greben i nekoliko vertikalnih uspona, većinom preko gazišta. Na pojedinim dijelovima nužno je izvlačenje snagom ruku.
Na samoj stijeni, iz daljine, moguće je uočiti manje, crne mrlje na svijetlo smeđem ili sivom vapnencu. Dinara je siromašna vodom, ali samo površinski! U njezinoj unutrašnjosti je više od 100 speleoloških objekata i brojni podzemni kanali. Špilja Kotluša ističe se dužinom od 2015 metra! Iz malih pukotina na stijeni lagano kaplje voda kroz poroznu kršku strukturu i odaje dojam kao da stijena polako u boli plače ostavljajući crne mrlje. Takve suze su nam konačno prisjele na jednom detalju vertikalnog uspona kada je bilo potrebno savladati disonantno postavljena gazišta, upravo preko jednog takvog skliskog dijela. Detalj je „disonantnim“ učinio i naše živce uslijed težine i straha, ali uz malo muke i izvlačenja na ruke prešli smo i njega. Na jednom omanjem grebenu uživamo u spektakularnom kamenom amfiteatru ili ljevkastom usjeku, također vidljivom iz smjera Kijeva. S desne pak strane strme su i glatke padine pod gotovo identičnim nagibom koje izgledaju kao jedna stranica glatke piramide. Priroda se igra s ovim geološkim strukturama već 250 milijuna godina!
Nakon nekoliko sati mukotrpnog uspona stižemo na policu gdje se nalazi vrlo atraktivno planinarsko sklonište „Bivak Dinaridi“ na 1270m nadmorske visine. Mala, crvena „limenka“ dopremljena je helikopterom i postavljena planinarima i penjačima za odmor ili bivak. Upravo ovdje završava prvi dio ferrate. Upisujemo se ponovno u evidencijsku knjigu.
Bivak Dinaridi je ujedno i posljednja točka prije ulaska na drugi dio ferrate imena „Vjetar s Dinare“. Od skloništa, natrag prema „Bilom cvitku“, niz brdo, vodi strma, markirana planinarska staza. Iznad bivka potrebno je savladati visinsku razliku od 380m što čini ovu dionicu težom, dužom i izloženijom od prve. Sada već, lagano osjećamo taj opjevani vjetar s Dinare, na našu sreću, samo kao lagani povjetarac. Matej i Dorian se brzo uspinju dok Goran, Ljerka i Sergej polagano svladavaju vertikale. Izmjenjuju se grebeni i beskrajni, teški usponi sve do izlaska na prvu atraktivnu policu podno stijene Ošljak. Na dijelovima je kameno gazište za nogu vrlo usko, ali ipak tehnički jednostavno za hodanje no ponor od nekoliko stotina metara izaziva strahopoštovanje. Nakon manje vertikale slijedi nova polica, ovog puta dužine oko 400 metara i opet sa zastrašujućim ponorom pod nogama.
Za kraj slijede dva nova vertikalna uspona, a na samom kraju je i prevjesni šećer (šećer za kraj, ili papar, kako uzmete). Baš na tom prevjesnom mjestu gdje bi savršeno odgovaralo gazište za nogu ispao je čelični klin i zadao cijeloj grupi velike muke. Složili smo se da je to bio pravi šamar za kraj ferrate i najteži detalj, ali snagom volje i mišića dolazimo do vrha ferrate (Ošljak 1706m n.v.) gdje se nalazi spomenik alpinistima u obliku čeličnog klina i karabinera!
Čin drugi – još 1200 metara!
Na izlazu sa ferrate odmaramo. U blizini je sklonište „Drago Grubać“ kraj spomenika domovini u obliku šahovnice. Sabiremo dojmove i dalje puni adrenalina, te se odlučujemo za novi cilj – vrh Dinare lokalno poznat kao Sinjal na 1831m n.m.! Penjanje do Sinjala smo zamislili kao jednostavnu šetnju u trajanju od jednog sata, a pretvorilo se u hodanje surovim krajobrazom sa rijetkim raslinjem i prženje na jakom suncu. Na tom škrtom grebeni posebno se ističe plavoljubičasta modra lasinja , ujedno i endemska vrsta. Na vrhu susrećemo tročlanu ekipu iz Zagreba, a po odmoru slijedi povratak.
Spuštamo se u tišini, iscrpljeni; razmišljamo o putu koji je pred nama. Da bi se vratili do početne točke i kombija, a prema skloništu ,,Bili cvitak” moramo se spustiti kuloarom i siparom dugim 2.6km (gotovo 900 metara). Put je nemarkiran, ali je ucrtan na kartama. Na ulazu stoji upozorenje HGSS-a o kretanju na vlastitu odgovornost. Put je osiguran čeličnom sajlom i povezanom užadi. Preporučljivo je koristiti reverso ili prusik za spuštanje, a na siparu je najjednostavnije ići u slalomu pazeći da ne pokrenete odron kamenja ispod sebe. Prvotni plan je bio doći u Kijevo na odmaranje i početak utakmice protiv Španjolske, no prvi sučev zvižduk zatiče nas na strmom dijelu kuloara, nasred sipara. Radi sigurnosti hodamo udaljeni jedni o drugih i spuštamo se polako.
Pred sam kraj sipara, zatičemo Gorana u zen trenutku kako odmara na uskom dijelu kuloara, promatrajući pritom zalazak sunca u daljini, uz radio prijenos utakmice na radiju! Pridružujemo se, uzimamo pauzu, promatramo istovremeno ljepotu i kamenu surovost oko nas u kuloaru Dinare! Nisam se mogao oteti dojmu, ali ako nas već mora pogoditi kotrljajući kamen, nije bilo za to ljepšeg mjesta od ovoga! Još samo da su nam plazma tv i frižider pri ruci!
Šalu na stranu, u daljini se nazire sklonište „Bili cvitak“. Aplikacija Osmand izaziva nevjericu i pokazuje samo 1200m do kraja puta. Svi umorni više ne vjerujemo vlastitim očima. Tješimo se do kraja uz glavni lajtmotiv; još samo 1200 metara! U malom šumarku se čak razdvajamo, a po izlasku gubimo trag staze. Dozivamo jedni druge i pronalazimo put. U sklonište „Bili cvitak“ stižemo pred sami suton, umorni, nakon ukupno 12 sati izbivanja. Odradili smo ovaj dan do samog kraja, ekstremno, iz sve snage!
Čin treći – još 1200 m!
Nakon noćnog odmora u Kijevu kod ljubaznog domaćine Mije i njegove supruge, drugi dan posjećujemo vrelo Glavaš, istražene dubine od 115 metara i jedno od osamnaest vrela rijeke Cetine! Atraktivno plavo oko privlači brojne turiste i poneke neodgovorne kupače. Mi liječimo nastalu upalu mišića nekoliko stotina metara nizvodno u bolno hladnom potoku kraj omanjeg buka. Na izvoru temperatura vode je tijekom cijele godine 8 stupnjeva. Dogovaramo se da ćemo na povratku posjetiti kninsku tvrđavu. Po dolasku u Knin nastavljamo zezanciju da na impozantnoj tvrđavi ne može biti više od 1200m hoda, a šala nam je prisjela kada saznajemo simpatičnu informaciju, da kninska tvrđava ima 50 000 kvadrata, dva muzeja, jednu galeriju, puškarnice, spremišta topova, municije itd., itd… Obilazak može potrajati i do dva, tri sata ukoliko niste u žurbi. Ostatak puta protječe u ugodnom druženju male, skladne i uporne ekipe PD „Psunj“. Na povratku u Zagrebu, u Buzinu ostavljamo Mateja uočivši prethodno tablu – „Buzin 1200m“!
