Otočka terca (30.05. – 02.06.2024.)

Netko mudar jednom je rekao Sreća nije odredište, nego putovanje. A naše je počelo u četvrtak, prije svitanja, dok nas je Cuki nenaspavane po adresama skupljao u kombi. S prvim jutarnjim zrakama sunca, Martinu posljednju kupimo u Buzinu i kompletni, i do vrha nakrcani, krećemo u avanturu osvajanja vrhova južnodalmatinskih otoka.

Detaljan Cukijev itinerar ide po planu pa na ukrcaj na trajekt za Šoltu ne da stižemo na vrijeme, već nam ga ostaje dovoljno da se na rivi razbudimo kavom i bacimo kratak đir gradom pod Marjanom. S pristajanjem u Rogač, suočavamo se s činjenicom da su nam kočnice na kombiju otkazale, ali to nas neće obeshrabriti da (kočeći ručnom) šoltanskim vrletima nastavimo put do prvog nam planiranog vrha – Vele Straže (237m). Na vrhu se slikamo, skupljamo pečate i čavrljamo s ekipom iz Virovitice koju ondje zatičemo da bismo se potom vratili u luku pokušavajući dobiti vlasnika kombija iz valjda jedinog kafića na otoku, u kojem prve naznake umora liječimo hladnim pivom.

Kada se u popodnevnim satima vratimo u Split i stanemo u red za ukrcaj za Stari Grad, zakazan tek za predvečerje, uncu sreće za nastavak putovanja tražit ćemo tumarajući po splitskim kalama, gladeći Grgurov palac i ližući sladoled u najlipšem gradu na svitu, istovremeno se nadajući da će nam obećani majstor na Hvaru već sutra riješiti problem. Vidno iscrpljeni u Jelsu ćemo, pod ručnom, stići oko ponoći, a sat vremena poslije u apartmanu će se čuti tek zvuk dosadna komarca.

Pa premda je Cukijev plan za drugi dan izleta i više nego razrađen, sada postaje upitan i ovisan o mogućnosti popravka kočnica na kombiju. I dok su se on i Slavko uputili k majstoru, ostatak ekipe vrijeme krati doručkom, ispijanjem kave i istraživanjem ljepota Jelse, premalene da u njoj zaglavimo i naredna dva dana. Srećom, dečki će se veselo javiti da su problem riješili, časkom nas potrpati u kombi i, prije nego se snađemo, priuštiti nam adrenalinsku vožnju po hvarskom makadamu putem do Svetog Nikole (626m). Nešto vjetra i kapljica kiše koji će nas gore dočekati, nakon kratkog zadržavanja ostavit ćemo za sobom, baš kao i nepregledne grmove brnistre te se vratiti u civilizaciju turistički obilazeći stari Grad Hvar.

Za planinara poražavajuću duljinu hodanja prethodna dva dana kompenzirat ćemo usponom do hvarske tvrđave Fortice, po domaći Španjole, kojom, išibani vjetrom i po obilasku „Ribiča“ i katedrale, zaključujemo boravak u Gradu Hvaru i vraćamo se prema apartmanu nabaciti prvi ovogodišnji morski kupanac, spremiti večeru i podružiti se prije nego se onesvijestimo u krevet.

Trećeg dana kombi ćemo ostaviti na Hvaru i katamaranom se uputiti do Bola na Braču gdje smo, iz praktičnih razloga i skraćivanja putovanja iz Supetra, od lokalaca unajmili drugi. Sanela će se ustati godinu starija, zasuta poljupcima i okrunjena ružičastom krunom te rođendanski poželjeti da obiđemo planinarsku kuću Gažul. Da joj pri povratku u Jelsu planiramo iznenađenje, nećemo joj reći pa se uz malko tobožnjeg negodovanja prema Gažulu i upućujemo. Ljubazni domaćin Nikola, na gospodarstvu netom pored odredišta, nesebično će nam skuhati tursku kavu i ugostiti nas istu ne naplaćujući (pa neka još netko kaže da su Bračani škrti!) zaključivši na kraju da se, budući da je lovac, vidimo na zimu na Psunju.

Put dalje nastavljamo prema našem posljednjem planiranom vrhu – Vidovoj Gori (778m). Prekrasnu panoramu s pogledom na Zlatni rat koristimo za rođendansku zdravicu, bezbroj fotografija i nešto prezalogajiti prije no što nastavimo prema Pustinji Blaca, s u stijenu uklesanim samostanom, koju planiramo obići. Polusatnu šetnju do iste završit ćemo obilaskom tamošnjeg muzeja, a potom popodne kratiti u Bolu, nestrpljivi da slavljenicu po povratku iznenadimo pjesmicom, palačinkama i tortom s nemalim brojem svjećica koje će, do suza dirnuta i sa željom da nas uvijek ima kraj sebe, bez puno muke ugasiti.

Posljednji dan, prije povratka kući, koristimo da obiđemo ljepote Starog Grada na Hvaru i uhvatimo toplinu zraka sunca s najsunčanijeg nam otoka prije povratka u, na kontinentu kišnu, radnu i inu stvarnost. A to isto sunce, sudeći po utiscima, još uvijek nas grije pa ne preostaje ništa drugo doli da našem požrtvovnom, do detalja organiziranom i dragom Predragu, koji je ako se nas pita za vodiča i više nego položio, damo malo vjetra u leđa pitanjem koje se samo od sebe nameće – Kad nas ono vodiš na preostale nam otoke?