Posljednji u nizu ovogodišnjih planiranih izleta nemali broj članova privukao je još početkom godine, a svoju punu atraktivnost potvrdio je kao valjda jedini koji nije zaživio na plakatu jer mjesta smo popunili već s prvom najavom u viber grupi društva i bez pitanja o cijeni i smještaju koji tada bijahu i vodiču nepoznanica. Ali… Slavko kao Slavko, vječito s asom u rukavu, sve ekspertno rješava i dogovara nam besplatna dva noćenja u skloništu HGSS-a u Metkoviću pa u petak, 21. listopada, koristimo slobodne dane, godišnje odmore i bježimo ranije s posla da u 13:00 sati plavi i bijeli kombi (ove boje sa svojim (ne)zgodama do izražaja će doći nešto kasnije) puni poleta i nakrcani do vrha krenu prema jugu. I krenuše…
Prvo stajanje bijaše tek kod Macole, s nastavkom puta spustio se mrak, a tada plavi kombi zove bijeli da nema kratka svjetla… Snađoše se vozeći iza nas s maglenkama do izlaza na Ploče gdje nas je uputio beskrajno simpatičan, zgodan i pun pozitive HGSS-ovac Jadran (iako “Svi smo mi u gssu takvi!!” ljubomorno me poklopiše ova moja dva) koji nas dočekuje u Metkoviću na benzinskoj, a onda i vodi do smještaja u skloništu već spomenute udruge. Nježniji spol spavat će na galeriji, Tomislav u kuhinji ispod iste, Zoran i Slavko u prostoriji sa skijama, opremom i trimerima, a ostatak muškog spola koji čine Siniša, Antun i Davor spavaju u kuhinji vatrogasaca koja je sastavni dio skloništa. Sretni što stigosmo, darujemo Jadrana, smještamo se, raspremamo pa onda opet spremamo i dogovaramo buđenje u 05:00. Najstarija, ali i najšarmantnija među nama ustaje sat vremena ranije i majčinski nas razbuđuje mirisom kave nakon koje krećemo na Rujnicu.
Navigacijski se gubeći po maslinicima, na Babinu Gomilu (735 m) krećemo u 08:15 i inkomodirajući metkovske lovce na muflona, nježno i ženski prateći našu Lidu, gore kroz dva sata sretno stižemo svi. Spust (iako u pravilu kraći) traje silnooo dugo… sunce se podiže sve više i konačno došavši iscrpljeni do kombija, okrepljujemo se i presvlačimo da bi penjanje nastavili na Zmijinu Brdu na kojem ćemo penjati Svetog Iliju (960 m). Na polaznoj točci odlučuju ostati i sladiti se maginjama, kojih je ondje u izobilju, Jozefina, Dragica i obje Mire, a ostatak će oštrim usponom krenuti prema u oblak zavijenu vrhu do kojeg će stići tek 10 najupornijih, neustrašivo se boreći s umorom, posljednjim zrakama sunca, a zatim i maglom i šibanjima vjetra.
Na vrhu se zadržavamo tek da skupimo pečate i mobitelom stvorimo uspomene, a onda držeći pripravnima čeone lampe krećemo nazad i kod kombija izbijamo kročeći kroz prvi mrak čime u potpunosti ispunjavamo za subotu predviđeni plan.
U skloništu smo oko 21:00 sat, tuširamo se, čavrljamo, mijenjamo sijalice na plavom kombiju koji je međuvremenu ostao i bez ulja, spremamo stvari i budilice navijamo u 04:30. Sat kasnije idućeg jutra već ćemo biti spremni, napisati pisamce zahvale Jadranu, opaliti zajedničku fotku ispred skloništa i krenuti prema Kuni Konavoskoj gdje ćemo, nadajući se da će Gromovnik danas biti ljepše raspoložen, nastojati savladati još jednog Svetog Iliju (1234 m). Usput ćemo, slikajući se na njemu po treći (ali ne i posljednji) put, pokušati i ponijeti naslov ekipe koja je u 24 sata najviše puta posjetila Pelješki most, a potom mašući dubrovačkim zidinama nastaviti prema Sniježnici.
Stazom izgrađenom tucanikom prolazimo svih sedam do vrha postavljenih križeva naziva Razum, Savjet, Mudrost, Znanje, Jakost, Pobožnost i Strah Božji kako bi stigli do kapelice gdje se upisujemo u knjigu, a onda uzimamo podužu pauzu. Do Planinarske kuće na 726 m spustismo se s vrha u 12:36 i shvaćajući da smo vremenski ograničeni da još skoknemo do Prevlake odluka ipak pada na polazak kući. U Konavle ćemo po dogovoru stati na kavu i umjesto iste mahom naručiti hladno pivo, pozdraviti ekipu iz plavog kombija koji sve traume od nezgoda odlučuje izliječiti gacajući (neki i kupajući se) na usputnoj plaži, a onda nastaviti kući uz obavezno, četvrto po redu slikanje na Pelješkom mostu i opskrbu neretvanskim mandarinama na jednom od desetaka štandova uz cestu.
Kada se nešto iza 23:00 sata kombi zaustavi ispred pakračkog Konzuma, odakle je u petak počela naša dubrovačka avantura, nikome se nekako neće otvarati vrata niti će pohrliti van. I ne, nije to do bolnih koljena, gležnjeva i muskulfibera kojeg nitko nismo ostali pošteđeni, ali jest jer je nakon dva dana lijepa vremena i vidika, pozitivne energije i zabave koja nas je pratila svih 1820 „kilometri“ došlo vrijeme rastanka.
Dragi Slavek, govoreći u ime svih, izlet je bio… sjajan!
Do ponovnog susreta… Ljubi vas stjuardesa!
Tekst: Jelena
