Ne baš obećavajuća vremenska prognoza u dilemi oko polaska držala nas je gotovo do pred sam put, a onda je u srijedu pala konačna odluka – penjemo Vaganski vrh. Prema Gračacu krećemo već u petak popodne u koji, na mahove praćeni pljuskom i sada već uobičajenom prometnom gužvom, stižemo oko 20 sati, smještamo se kod Ive u „Ličkim krovovima“ i družeći se dogovaramo posljednje detalje jutarnjeg polaska.
Ugodna temperatura s nešto naoblake napustit će nas do polazne točke na kojoj se toplije odijevamo, a onda oštro uzbrdo kroz bukovu šumu krećemo put najvišeg vrha Velebita. Strmom i kliskom stazom, posutom mokrim lišćem, penjat ćemo sat vremena do izlaska na čistinu koja je tada sve osim tog jer od oblaka u koji smo ušli, osim puta pod nogama, gotovo ništa ne vidimo. Na dijelovima će nas orositi kiša kojoj će se naknadno pridružiti i vjetar te nas šibati ostatak uspona.
Tristotinjak metara od cilja iz oblaka nailaze varaždinski planinari koji su vrh uspješno savladali, ohrabrujući nas za dalje savjetom da u džepove natrpamo kamenje jer svakim korakom prema gore sve više i više puše. Nadomak vrha nalazimo djelomičan zaklon koji ćemo iskoristiti da se svi skupimo i okrijepimo pa smjelo protiv vjetra zajedničkim snagama ispenjemo zadnjih stotinjak koraka.
1757 metara nadmorske visine ne nagrađuje nas pogledom, a brzina vjetra od 80-100 kilometara na sat jedva da nam dozvoljava da mobitelom zabilježimo pokoju uspomenu pa ćemo promrzli vrlo brzo pohitati dolje. A onda će do izražaja doći ne samo nepredvidivost već i sva ljepota Velebita, otkrivajući se iza oblaka u svom punom sjaju koji nas ostavlja bez daha. Kada se oko 15 sati s njega sretno spustimo svi ćemo biti složni u jednom – na Vaganski vrh treba se vratiti!
S povratkom u motel vrijeme do večere kratimo odmorom, čavrljanjem i planovima za sutrašnji dan. Radosni što ćemo zbog promjene sata imati uru vremena duže za spavanje, osokoljeni lozovačom gazda Ive i igrajući okoš-bokoš, našem lovcu Daliboru za prvog prijeđenog tisućnjaka upriličujemo planinarsko krštenje krstivši ga imenom – Vagonja.
Naspavani i odmorni ujutro ćemo, nakon što spasimo ptičicu, krenuti put Cerovačkih špilja koje ovih dana obilježavaju 110 godina od otkrivanja. Kroz ne baš ugodnih 6 stupnjeva Celzijusa Donje i Gornje Cerovačke špilje provest će nas simpatični Viktor. Najveći špiljski kompleks u Hrvatskoj teško se i riječima i fotografijom može opisati pa ćemo nakon tri sata ondje provedena, očarani viđenim, zaboraviti na laganu pothlađenost i veselo krenuti kući.
Možda bi se pravo ondje i uputili da nam nije Slavka, našeg ne samo planinarskog već i pustolovnog vodiča koji nas, apsolvirajući Plitvice nebrojenim dežurstvima s HGSS-om, vodi do danas zapuštene, a nekada najelitnije Titove rezidencije, vile „Izvor“, a onda i na vidikovce s druge strane Plitvičkih jezera. Zadovoljni, ispunjeni i puni dojmova oko 20 sati stižemo kući.
