Napisala: Maja
Već smo na početku Visokogorskog tečaja znali da ćemo u ožujku, od 24. do 26., imati terensku nastavu na Vršiču u Sloveniji, koja će se sastojati od predavanja, vježbi i uspona na Malu Mojstrovku.
Iako je većina ekipe već popela Malu Mojstrovku (Santo čak dvaput), uzbuđenje zbog uspona pod punom opremom i zimskim uvjetima bilo je vidljivo.
Nakon predavanja koje smo imali u veljači u Velikoj, polako smo se počeli dogovarati za put. Budući da nas je devetoro, odlučili smo se za najam kombija. Kako bi svaki član ekipe imao svu potrebnu opremu, uslijedila je nabavka opreme: kupovanje zamki, gurtni, reversa, posuđivanje gamaši i cepina.
U tjednu prije puta počeli smo s vježbanjem čvorologije jer ćemo na Vršiču morati pokazati svoje znanje. Neki to već imaju u malim prstu, poput Zoke i Robija, koji će bulin i dvostruki križni bez problema zavezati ako ih probudite usred noći, a lađarac i polulađarac zatvorenih očiju, dok mi ostali trebamo vježbati, čitati prezentacije i gledati snimke na Youtubeu. Tako Santo odlazi na vježbanje kod Gorana, a zagrebački ogranak vježba u toplini svog doma. U međuvremenu nam je Stevo javio da zbog poslovnih obveza neće moći na put, tako da nas je ostalo osmero: Kruno, Zoka, Santo, Maja, Goran, Manuela, Matko i Robi.
I napokon dolazi petak 24.03.2017., 16 sati, kad je ekipa krenula iz Pakraca, preko Lipika i oko 17:45 stigla do King Crossa u Zagrebu. Nakon kratkog shoppinga, zbog gladi koja nas je sve zahvatila, oko 18 sati krenuli smo put Slovenije. Kao i na većini naših zajedničkih izleta vozio je Kruno. Dok je on vozio, ostatak ekipe vježbao je čvorove. Za modele smo koristili naslone za glavu i Zokinu ruku. Iako smo, prema slobodnim procjenama, mislili da ćemo u Erjavčevu koču na Vršiču stići tek oko 22 sata, Kruno nas je sve iznenadio i do doma dovezao već u 20:45. Uzeli smo stvari iz kombija, smjestili smo se na slobodne krevete u «skupnom ležišću» i sišli na predavanje na koje smo zakasnili desetak minuta.
Prvo predavanje je držao Marko – Osnove penjačkih tehnika i kretanje po osiguranim planinarskim putevima, a drugo predavanje Mlinka – Navez i kretanje po ledenjaku i strminama i sniježna/ledna sidrišta. Iako smo trebali imati i meteorologiju, predavanje se odgodilo za sutra kako bismo se mogli naspavati.
Vremenski plan za subotu bio je: 6:00 buđenje, 6:30 doručak, a u 8:00 početak vježbi.
Nakon loše prospavane noći probudili smo se u 5:45. Držali smo se zadanog rasporeda i svi smo bili na parkingu u 8:00. Vježbe smo započeli pregledom sadržaja ruksaka, nastavili preko provjere znanja čvorova te smo prvi dio završili formiranjem naveza za prijelaz preko ledenjaka. Naša ekipa imala je tri naveza. U prvom su bili Zoka, Manuela i Kruno. U drugom su navezu bili Santo, Robi i Mario, cimer iz «skupnog ležišća», dok su u trećem navezu bili Goran, Matko i Maja.
Nakon formiranja naveza krenuli smo na vježbalište koje se nalazi na samom vršičkom prijevoju. Dan je bio pravi proljetni sa hrpama snijega oko nas. Na vježbalištu smo navukli dereze u kojima smo proveli ostatak vježbe. Vježbali smo hodanje u navezu, a zatim smo se podijelili u tri grupe od po dvanaestak polaznika.
Našoj grupi prve su vježbe bile kod Marka koji nam je pokazao izradu sidrišta: snježnu gljivu, fiksna i promjenjiva sidrišta, s jednim, dva i tri cepina. Potom smo prešli na vježbe kod Mlinke gdje smo učili sistem spuštanja i blokiranja drugog penjača preko reversa i preko polulađarca. Kod Borisa smo vježbali načine podizanja penjača pomoću momčadskog potega i sistema Svetog Bernarda sa garda čvorom te smo na kraju radili simulaciju izvlačenja penjača iz provalije.
Nakon što su sve grupe prošle vježbe kod sva tri instruktora, isprobali smo hodanje sa krpljama.
I tada smo došli do najzabavnijeg dijela vježbanja. Podijelili smo se u dvije grupe. Jedna je grupa s Mlinkom i Markom vježbala lavinsko sondiranje te uporabu uređaja za pronalazak osoba zatrpanih lavinom, dok se druga grupa s Borisom bacala niz padinu na glavu, na noge i leđa i vježbala zaustavljanje cepinom. Sunce je već zašlo za planinu, kad smo se oko 17 sati, mokri od glave do pete, ali izrazito zadovoljni, vratili u dom. U domu je vladala opuštena atmosfera dok se čekalo predavanje u 21 sat. Neki su se odmarali po sobama, neki sjedili i čavrljali u blagavaonici dok su neki, poput Manuele, istraživali okolicu. U 21 sat svi smo se okupili u predavaonici gdje je Boris održao predavanje o meteorologiji. Nakon Borisa imali smo još kratko predavanje o Vršiču, povijesti izgradnje ceste preko Vršiča te legendi o Ajdovskoj deklici.
Plan za nedjelju bio je: 06:00 ustajanje, 06:30 doručak, 07:00 pokret s parkinga ispred doma.
Nakon bolje prospavane noći, na što je utjecalo cjelodnevno vježbanje na svježem planinskom zraku, probudili smo se u 6 sati i započeli s pripremanjem ruksaka i opreme. Nakon doručka, kombijem smo se odvezli do prijevoja gdje nam je bilo polazište za uspon. Vremenska prognoza je najavila pogoršanje vremena, na što su što su nam ukazivali i crni oblaci koji su dolazili iz doline Trente.
Put nas je prvo vodio kroz šumu. Budući da je preko noći bio minus, snijeg je na površini bio smrznut pa smo samo mjestimično propadali. Nakon izlaska iz šume, povezali smo se u naveze. U tom su trenutku oblaci već u potpunosti prekrili sunce. Uslijedio je strmiji put do prijevoja gdje su nas čekali Marko i Mlinka i provjeravali svaki navez i davali savjete. Nakon kratke pauze nastavili smo dalje po grebenu kroz maglu. Nakon otprilike 2 sata i 45 minuta stigli smo na vrh. S vrha smo vidjeli Planicu gdje se upravo održavao skijaški kup, a do nas su dopirali glasovi komentatora i navijanje publike. Na vrhu smo se slikali, snimali, jeli i čekali da se svi navezi popnu. Kad smo se svi skupili, napravili smo zajedničku fotografiju i potom smo se započeli spuštati. Do prijevoja smo se spustili brzo, a nakon prijevoja ušli smo u gustu maglu. Spuštali smo se po siparu koji je bio pod snijegom. Kako je temperatura porasla, snijeg je popustio te smo sve češće propadali. Pred sam kraj silaska počeo je padati snijeg, ali to nije utjecalo na naše dobro raspoloženje. Oko 11:45 spustili smo se do prijevoja na Vršiču, zadovoljni i sretni što smo se uspjeli popeti Malu Mojstrovku pod punom opremom i ne baš idealnim uvjetima. Vratili smo se u dom gdje smo poslušali osvrt instruktora na uspon.
Nakon ručka, oko 14 sati, krenuli smo kući. Kući nas je vozio, a tko drugi nego Kruno. Snijeg nas je pratio do silaska sa vršičke ceste. Put do kuće prošao je bez ikakvih problema, u rezimiranju vikenda.
Nakon uspješno odrađenog uspona s nestrpljenjem očekujemo sljedeći izlet za koji znamo da će biti nekad u lipnju, negdje u centralnim Alpama.
Do tada pozdrav od visokogorske sekcije.
