Ćudljivo vrijeme ovog proljeća… Do 800 metara nadmorske visine bereš medvjeđi luk, a iznad pratiš tragove medvjedice s pomlatkom u snijegu. Ukratko su dojmovi s izleta u Gorski Kotar, stazom od ušća krške ljepotice Kamačnik u rijeku Dobru kod Vrbovskog do vrha Bijela kosa (1289 m) u kapelskom gorskom masivu.
Krenuli smo ujutro u 5,30 sati s parkirališta ispred Konzuma u Pakracu, ukupno 11. Na putu do Vrbovskog stali smo na benzinskoj kod naplatne postaje Lučko i napravili stanku za jutarnju kavu. Razbuđeni u Vrbovsko stižemo prije 9 sati te parkiramo vozila na početku poučne staze Kamačnik kod ušća Kamačnika u rijeku Dobru i restorana Kamačnik. Pripremamo ruksake i opremu te ulazimo u kanjon Kamačnik. Na sreću, u naplatnoj kućici na početku šetnice kroz kanjon nema osoblja pa ne moramo platiti ulaznicu za prolazak kroz kanjon. Prvih 45 minuta, lagano zagrijavanje po šetnici u kanjonu Kamačnika do izvora ove krške ljepotice. Prolazimo preko drvenih mostića iznad hitre rječice čije se bistre i čiste vode pjene pri udaru o stijene i kamenje. Na pola toka Kamačnika prelazimo preko velikog mosta na drugu stranu i nastavljamo do izvora Kamačnika, 3.5 kilometara udaljenog od ušća. Izvor na nadmorskoj visini od 405,4 metra vodi u podzemlje do 118 metara provjerene dubine. Speleo-ronioci koji su istraživali izvor uspjeli su zaroniti do te dubine, ali još uvijek nisu došli do dna izvora.
Od izvora se vraćamo natrag do velikog mosta i krećemo na planinarsku stazu prema vrhu Bijela kosa, na putokazu piše „Bijela kosa 3 sata“. Početni dio uspona do Praščarice još nalikuje na proljeće, a markacije planinarske staze su obnovljene. Od križanja za Klek i Bijelu kosu na Praščarici pa dalje preko Klizavih draga, situacija u pogledu markacija je potpunu drugačija zbog načina gospodarenja šumom. Prolazeći stazom kroz Klizave drage markacije su se prorijedile, ostale su samo one na kamenju, a kako je vlaka za izvlačenje drva prolazila stazom nije ostalo gotovo nijedno stablo s markacijom. Kako se penjemo više, mladi i zeleni medvjeđi luk zamijenio je bijeli pokrivač. Iznad 800 metara nadmorske visine tlo je već potpuno bijelo. Na usponu prema Vrtlacu, u snijegu opažamo tragove medvjeda, i to odraslog, a malo dalje nekoliko manjih tragova istog oblika. Izgleda da je medvjedica s pomlatkom iz obližnje Medine drage prije par dana izašla u šetnju. Od Vrtlaca do Tisovog panja krećemo se po dobro uprćenoj stazi u snijegu, mora da je veća skupina prošla tuda. Kasnije saznajemo od dvojice domaćih planinara koji su silazili s Bijele kose da su to tragovi od tridesetak planinara iz Koprivnice koji su također prije nas bili na vrhu. Na vrh smo stigli oko 14 sati, 4 sata otkako smo krenuli od mosta u kanjonu. Kako je na vrhu puhalo jaki vjetar nismo se dugo zadržali, samo fotografiranje uz željezni tuljac oblijepljen naljepnicama planinarskih društava. Odmor uzimamo u povratku, oko 150 metara niže od vrha gdje vjetar ne puše i nije hladno unatoč činjenici da je sve pokriveno snijegom. Vadimo iz ruksaka sendviče i grickalice, termosice s toplim čajem i druge napitke. Sendviče začinjavamo svježe ubranim medvjeđim lukom iz nižih predjela. Nakon ručka na snijegu krećemo natrag. U silasku uzimamo još dvije kraće stanke za odmor i obnovu zaliha medvjeđeg luka. Na parkiralište se vraćamo prije 17 h, restoran Kamačnik je otvoren i u „to go“ ponudi netko se odlučuje zasladiti, netko nadoknaditi energiju, netko okrijepiti… Uz „to go“ ponudu preko V-R naočala istražujemo i druge prirodne znamenitosti Gorskog Kotara: Zeleni vir, Vražji prolaz, vidikovac Orlove stijene…
Fotogalerija:
Foto: Stevo, Dijana, Ludmila, Rafo, Antun.
