Nakon prošlogodišnjeg neuspjelog pokušaja zimskog uspona na Sveto brdo, ove subote krenuli smo opet prema Starigradu u novi pokušaj.
Oko 5.30 krećemo iz Pakraca, malo je hladno vani, ali računamo da će biti toplije kada sunce izađe. Malo ranije, iz Pakraca prema Starigradu kreće druga ekipa – Kruno, Branka, Manuela i Antun.
Naime, Manuela i Antun bi po planu trebali ići sa nama na Sveto brdo, a Kruno i Branka sa Nunom i ekipom obilaze Malu Paklenicu. Pretpostavljamo da će i Manuela sa njima, a za Antuna nismo sigurni. Ne stajemo u pekari u Lipiku, već u Banovoj Jarugi. Buhtla, pecivo sa hrenovkom i burek sa mesom sa doručak. Nismo ni znali da je akcija – kupiš jedan, dobiješ dva bureka!
Nastavljamo put prema Kutini gdje se uključujemo na autocestu. Kratimo vrijeme kroz priču, prepričavamo prošlogodišnji uspon, žalimo što ne ide više ljudi sa nama. Sunce polako izlazi kada dolazimo do Zagreba. Bit će to lijep i sunčan dan, kao stvoren za planinarenje. Kako bi rekao naš Tim – bi četo gud dej!
U autu nam ne radi radio pa sami komentiramo sinoćnji izbor ministara, premijera i prvu sjednicu Sabora. Šale i pošalice na račun sjednice i premijera kvari nam poruka od Antuna – mi se vraćamo iz Slovenije, kod Karlovca smo, gdje ste vi. Ma iz koje Slovenije se vraćate!? Odmah smo zaključili da se šali i provocira, ali neka! Ne nasjedamo. Pažljivo smišljamo odgovor sa detaljima. Stevo šalje poruku slijedećeg sadržaja – mi smo Bosni. Evo prošli Banja Luku, tu smo iznad brane, kod Bočca. Istog trena na facebooku stavljamo post da smo bili u Banja Luci na ćevapima. Kad već muljamo da to bude kako treba! Znajući da će poruka izazvati sumnju odlučujemo se držati priče do kraja. U slučaju da netko nazove, spomenut ćemo roming, a smjer našeg kretanja je prema Bihaću, a nakon toga preko Gračaca do Starigrada.
Nastavljamo put autocestom i puštamo da vrijeme radi za nas. Razmišljamo kako bi bilo dobro da pogledamo zašto radio ne radi, ali to ćemo kad stanemo. Oko 9 sati stajemo na ininoj benzinskoj Ličko lešće. Stevo otvara ploču sa osiguračima i provjerava ih. Nekoliko njih nije ispravno pa uz kavu kupujemo i osigurače. Nakon kave, dolazimo do auta i mijenjamo osigurače. Radio svira! Nastavljamo vožnju prema Starigradu. Pričamo i dalje o svemu i svačemu, ali sada imamo i zvučnu pozadinu. Sunce je već davno izašlo i dan je prelijep. Razgovor nam prekida poruka – Antun je. Kaže da su kod tunela i pita gdje smo mi? To smo čekali! Odgovaramo, evo nas prešli granicu, tu smo u nekom selu, ne znamo ni mi. Nedugo nakon toga Antun zove. I to smo čekali! Sada valja ostati priseban i ne smijati se!
– Halo! Što ste vi stvarno išli kroz Bosnu. Ja sam se šalilo sa onim vraćamo se iz Slovenije!
– Da, mi smo stvarno išli kroz Bosnu, evo sada smo prešli granicu, idemo po GPS-u. Idemo na Gračac.
– Hoćete se uključiti na autocestu?
– Ne znam, mi ti se vozimo sa GPS-om. Gorane, što kaže GPS, jel nas vodi na autocestu?
Muk u auto, smijali bi se, a ne smijemo!
– Vodi, vodi nas na autocestu!
– Dobro, mi smo u Starigradu, idemo na kavu i čekamo vas.
Završavamo razgovor i smijemo se, zamišljamo komentare druge ekipe.
Dolazimo do tunela Sv. Rok. Javlja se Manuela i kaže da će ona sa Nunom u obilazak Male Paklenice, a Antun još nije odlučio.
Nedugo nakon, javlja se i Antun – i on će sa Nunom. Pojas, uže i kacigu ostavio je na parking Male Paklenice, ispod auta. Kažemo da smo blizu pa nas odlučuju pričekati.
Dolazimo do parkinga Male Paklenice, pozdravljamo se sa ekipom, upoznajemo Nunu. Objašnjavamo našima da ipak nismo išli preko Bosne. Zaželjeli smo si sretan put i puštamo ih da idu. Mi nastavljamo autom do ulaza u Veliku Paklenicu. Javljamo se na ulazu, kupujemo karte (20 kuna po osobi) te nastavljamo do parkinga penjača. Deset je i trideset. Izlazimo iz auta i krećemo sa pripremama, oblačenjem, provjerom opreme. Polako se spremamo za polazak. Vrijeme je toplo, sunčano i bez vjetra pa se lagano oblačimo. Svima su nam ruksaci teški jer nosimo dereze i vreću za spavanje. Stevo je odlučio odmah staviti i pojas. Kaže, manje stvari za nositi!
Slikanje pred polazak i točno u 11 krećemo prema domu u Paklenici. Prolazimo kroz kanjon i divimo se stijenama. Nismo sami, još je par ljudi krenulo sa parkinga planinariti po Paklenici, neki se već i vraćaju. Nakon početnog uspona i izlaska iz kanjona dolazimo na ravniji dio. Hodamo jedan uz drugoga i vrijeme kratimo pričom. U daljini vidimo zasniježene obronke i zamišljamo kako će nam biti sutra. Kroz priču, vrijeme brzo prolazi i za dva sata, točno u 13 sati smo u domu. Jako smo zadovoljni tempom kojim hodamo. Ne žurimo i stižemo. Odlučujemo da se nećemo zadržavati u domu, ali idemo pozdraviti domaćina, javite se da zna kuda idemo. Ispred doma na klupama je skupina đaka, zasigurno spavaju u domu preko vikenda. Ulazimo u dom, pozdravljamo prisutne. Nekoliko ljudi je u domu, po govoru zaključujemo da su lokalni, sjede za stolom , diskutiraju i piju pivu. Pokraj peći sjedi mlađa djevojka i rješava križaljku. Odlazimo i sjedamo na kraj prostorije, malo ćemo sjesti da se ugrijemo i idemo dalje. Domaćin dolazi sa rakijicama za svakoga, pita što ćemo popiti (osim rakijice). Odlučujemo se ipak da ćemo svaki po čaj. Ipak pravimo dužu pauzu. Oko 13:30 odlučujemo se za polazak. Plaćamo čaj i odlazimo. (četiri čaja smo platili 40 kn, a račun nismo dobili!)
Pokraj mosta stoji putokaz – Ivine vodice 2.5 sati. Imamo vremena, stižemo prije mraka. Lagano krećemo prema skloništu na Ivininim vodicama. Pratimo potok kroz bukovu šumu, zatim kroz crnogoricu pa potom opet kroz bukovu šumu. Hodamo polako i ne umaramo se previše. Redovno stajemo i kratko odmaramo. Snijega nema, ali je zemlja smrznuta. Nije hladno, idealno za hodanje. Malo iza 15:30 sati stižemo do Martinovih Mirila. Jako smo zadovoljni tempom. Kratka pauza i nastavljamo dalje. Komentiramo kako smo prošle godine bili puno sporiji, ali bilo je i snijega. Nastavljamo dalje prema skloništu. Staza nas vodi uz brdo i uspon je težak. Malo smo već i umorni. Na pojedinim dijelovima staze ima leda od vode koja je tekla. Jako je sklisko, a led je čvrst. Hodamo oprezno pokraj staze po travi i razmišljamo o tome što nas sutra čeka. Što ako je i gore ovakav led?
Na pola puta do skloništa već ima i malo snijega. Uspinjemo se polako i stižemo do skloništa. Snijega ima oko 10ak centimetara. Već je 16:15 i malo je hladno. Gledamo na termometar ispred ulaza u sklonište – pokazuje nulu.
Nismo sami, u skloništu je još jedan mlađi planinar. Upoznajemo se. Zove se Alen i stigao je sa Paga. Ostaje 2 dana na Ivinim vodicama. Sutra planira na Sveto Brdo, ali polako jer planira snimiti uspon, malo krajolik, guštati u planini. Brzo smo se sprijateljili sa Alenom, Željko je bio na Pagu preko ljeta i već nakon druge rečenice su našli zajedničke poznanike. Ostavljamo stvari u domu, vatra već gori, drva ima, razgovor je počeo, vadimo polako i hranu. Ubrzo, u sklonište dolaze još dvoje planinara. Doktorica i prijatelj. Ljudi srednjih godina, simpatični, iz Zagreba. On je svuda bio i svašta probao, ona malo, onako doktorski, umišljena, ali simpatična.
Dok čekamo da voda na peći proključa pričamo o svemu i svačemu, kratimo vrijeme. Raspitujemo se i raspravljamo o sutrašnjem usponu. Naš je plan da krenemo oko pola 7, Alen će oko 8, a doktorica nije sigurna kada će krenuti.
Nakon što smo pojeli hladno predjelo (kobasice, slaninu, luk i sir) kuhamo si tjesteninu, juhu i čaj. Alen je upalio mobitel i slušamo prijenos rukometne utakmice Hrvatska – Francuska.
Uz razgovor vrijeme brzo prolazi i već je 21 sat. Polako se pravi raspored spavanja. Zoka će spavati na stolu, Goran i Željo na klupama, a doktorica, prijatelj, Stevo i Alen će spavati gore u spavaoni (u ledani!) Temperatura na katu je oko 5 stupnjeva (i takva je ostala cijelu noć)
Vani je i dalje nula, vedro, mjesečina, vide se zvijezde. Negdje u noći, oko 1 sat počinje puhati vjetar.
Samo da se vrijeme ne pokvari, da nas opet nešto ne spriječi da se popnemo do vrha.
Stevo se budi ujutro, oko 6 sati (da, malo smo zaspali), proviruje glavu kroz otvor da vidi kakvo je stanje u prizemlju. Zoka spava na sred stola, Željo je budan i leži na klupi (i ne zna koliko je sati), a Goran pokraj peći, loži!
Uskoro smo sva četvorica na nogama i već jedemo. Komentiramo kako je noćas puhao vjetar, a i još malo puše. Nema veze, dogovor je pao – idemo pa kako bude!
Točno u 7:30 napuštamo Ivine vodice i krećemo prema Svetom Brdu. Snijeg je tvrd i krećemo sa derezama na nogama i cepinom u ruci. Ruksaci su nam lakši jer smo dio stvari ostavili u skloništu. Ne žurimo, imamo vremena. Uspinjemo se kroz šumu prema grebenu. Pratimo trag, netko je već išao ispred nas, najvjerojatnije jučer ili čak prekjučer. Dan je sunčan, temperatura oko nule čak je i vjetar stao. Uvjeti za uspon su idealni. Izlazimo na greben i uživamo u pogledu – sve je bijelo i za razliku od prošle godine, sve se vidi, nema magle! Hrabrimo jedan drugoga – to je to, idemo do vrha! Dok pratimo trag u snijegu ispred sebe, pratimo i GPS koji nam govori da idemo previše lijevo. Ne obaziremo se previše i nastavljamo slijediti trag u snijegu (markacije se ne vide, sve je pod snijegom). Razmišljamo da tko god da je išao, išao je sigurno na Sveto Brdo. U jednom trenutku, Željo kaže, a možda je išao na Vaganski vrh! Stajemo! Konzultiramo se i zaključujemo da idemo krivo. Zapravo, mi idemo prema mjestu Čičina dolina gdje se križaju putovi za Sveto brdo i Vaganski vrh. Moramo natrag i više desno. Spuštamo se polako na GPS stazu. Doktorica i prijatelj nas sustižu. Pitamo gdje je Alen. Još odmara, on će krenuti oko 10, ima vremena. Zastajemo malo da odmorimo, malo čaja i okrijepe te nastavljamo dalje. Staza je tvrda i zaleđena, pratimo trag u snijegu što ga ostavlja doktorica. Brži su nego mi, ne staju, samo hodaju, ispred nas su nekih pola sata. Stalno hodamo po nagibu i noge nas bole pa moramo češće zastati da se zglobovi odmore. Prilikom jednog takvog zaustavljnja, u trenutku spuštanja ruksaka, Zoki pada boca. Samo smo je pogledom ispratili kako je kliznula niz padinu dolje negdje. Smijemo se i komentiramo kako nećemo po nju. Još se nismo ni prestali smijati, kada iz zokinig ruksaka ispadaju naočale. Krenule i one za bocom. Kad se ne kližemo mi, neka se kližu stvari! Ne idemo ni po njih, tko zna gdje su stale. Pažljivo dižemo ruksake i nastavljamo dalje. Vidimo Sveto Brdo, ali nikako da stignemo! Tako blizu, a tako daleko. Malo prije završnog uspona na Sveto Brdo, stiže se na križanje planinarskih putova gdje se na ovu grebensku stazu priključuje staza koja stiže od Vlaškog Grada. Pred samim vrhom, počinje puhati jak vjetar. Nema odustajanja, ne može biti tako jak, tu smo, na par metara do vrha, još samo malo! Doktorica i prijatelj se već spuštaju, srećemo ih, hrabre nas. Tu ste, još 10ak minuta najviše. Goran prvi stiže do vrha u 11 sati! Prati ga Željo, Stevo i Zoka. Stigli smo, uspjeli smo! Veselimo se i uživamo u pogledu. Slika pokraj križa pa zatim slika da se vide otoci pa još jedna sa zastavom, pa svako sam pokraj križa, pa sad sa mojim mobitelom, pa još jednom, … dosta više slikanja! Stajati na vrhu Svetog brda je neopisiv osjećaj. Treba uživati u pogledima na sve četiri strane svijeta. U daljini Vaganski vrh, ispod vas Paklenice, more, otoci, Zadar, Ravni kotari, Crnopac, Lika..
Uživamo još malo u pogledu, a onda u 11:30 krećemo natrag prema Ivinim vodicama.
Dok se spuštamo, vidimo kako iz pravca Vlaškog grada prema vrhu ide skupina planinara, a iz smjera Ivinih vodica dvojica skijaša. Alena vidimo u daljini.
Spuštamo se oprezno, nagib je velik i nije nam svejedno. Uspon je izgledao nekako lakši. Alen nam dolazi u susret. Zamolili smo ga da nas uslika svu četvoricu. Poželjeli smo mu sve najbolje i nastavili dalje prema skloništu. Na grebenu iznad skloništa, temperatura zraka malo je veća pa se i snijeg počeo topiti, dereze ne drže i propadamo. Sreća, blizu smo doma. U 13:30 dolazimo do Ivinih vodica. Još jednom si čestitao na usponu. Jedemo, spremamo stvari, čistimo sklonište i krećemo prema parkingu u 14:30. Spuštamo se relativno brzo (barem nam se tako čini), ali hvata nas mrak kod doma. Usporavamo, već smo i umorni. Do parkinga stižemo u 18:40. Presvlačimo se i odlučujemo otići na pizzu u restoran Degenija.
Iz Starigrada krećemo kući u 20:30. U Pakrac stižemo u ponoć.
U međuvremenu saznajemo da je i naša druga ekipa imala uspiješan planinarski dan obilazeći Malu Paklenicu i Anića kuk.
tekst: stevo nagy
