Kratak opis izleta na Škrlaticu iz pera Jasmine Fijačko.
Prvog vikenda u rujnu 2016. godine, četiri planinara sudjelovala su na izletu na Škrlaticu, drugi najviši vrh Slovenije. Škrlatica je visoka 2.740 metara, sam vrh označen je velikim metalnim križem, a nakon Triglava, ovo jenajposjećeniji vrh u Julijskim Alpama.
Na put smo krenuli u petak u 15 sati, a u Aljažev dom, koji je od parkinga udaljen tek nekoliko minuta laganog hoda, stigli smo nešto prije 20 sati. „Koča“ druge kategorije od nas je dobila pozitivnu ocjenu, jer je soba u kojoj smo boravili bila čista i prostrana, a drugu noć uz našu četveročlanu ekipu (Zoran, Stevo, Branka i Jasmina) dobili smo i petog cimera „Peru“ iz Bugarske, koji nam se uselio nakon što je u njegovu sobu uletio veliki puh. Brbljavi Pero bio je zanimljiv cimer, uz kojega smo (mnogi tek tada) shvatili koliko su bugarski i hrvatski – zapravo slični jezici.
Prvu večer nakon kraćeg druženja krenuli smo na odmor, a drugo jutro u 20 do 6 krenuli smo prema vrhu. Staza od Škrlatice od Aljaževog doma koji se nalazi na 1.015 m, označena je kao „zelozahtevna označena pot“, nadmorska visina koju treba svladati je 1.725 metara, a od planinarske opreme ljeti, potrebni su kaciga (odnosno čel(j)adaJ) i set za samoosiguranje. Jutro se još nije razdanilo pri polasku pa smo sa naglavnim lampama krenuli šumskim putićem. Znajući da nas do vrha čeka dugačak put, nismo žurili, a prvu veću pauzu napravili smo kod Bivka IV (na 1.980 m) s kojega se pruža lijep pogled na Stenar. U povratku shvaćamo da mnoštvo ljudi prenoći u ovom Bivku i u njemu je vjerojatno gužvasto.
Nebom su kružili helikopteri, pa smo se pitali da li je to redoviti obilazak, opskrba planinarskih domova, izvidnica ili neka intervencija. Nastavljamo dalje prateći crvenu strelicu prema Škrlatici. Putem uživamo u pogledima, lijepom cvijeću, srčekima i kamenim oblicima, ugledamo dvije divokoze te susrećemo različite ljude. Posebno nas se dojmio planinar koji se na vrh uputio samo u kratim hlačicama dok smo mi nosili punu opremu.
Na zadnjoj trećini uspona stavljamo opremu za samoosiguranje i krećemo! Staza na ovom završnom dijelu je relativno dobro osigurana sa nekoliko sajli i klinova, tu i tamo nailazimo na neki izloženiji dio, no uspješno sve svladavamo i prolazimo. Na vrh stižemo nešto iza podneva gdje susrećemo mnoštvo planinara. Slikamo se pod križem sa zastavom, jedemo, šaljemo poruke, nekima se i prispavalo… Ne zadržavamo se dugo, jer vrh je samo pola puta do povratka. Oprezno se spuštamo niz gornji dio puta označen sajlama i klinovima, dolazimo do dijela gdje smo stavili opremu za samoosiguranje. Pauziramo i jedemo kod velikog kamena i nastavljamo dalje. Mogli smo prepriječiti put opasnim siparom kako su to učinili neki prije nas, ali razum govori da je sigurnije ići označenom stazom pa tako nakon nekoliko sati hoda i tu i tamo koju pauzu stižemo u Aljažev dom u večernjim satima, dovoljno rano za večeru (barem što kuhinje koja radi do 20 sati tiče).
Treći dan,što zbog napornijeg tempa od dana ranije, što zbog najavljenog lošijeg vremena, odlučujemo provesti nešto laganije – „turistički“. Od planinara iz Vojvodine saznajemo da se na stijeni kod doma u neposrednoj bliziniAljaževe kapele, nalazi stijena sa „feratama“ pa znatiželjno brže bolje odlazimo do stijene i hitro se penjemo. Čak i oni koji su za to jutro imali druge planove, pridružili su nam se kako bi se uslikali sa zastavom. Nakon stijene koja osim željeznih stepenica nudi i mogućnost slobodnog penjanja, krenuli smo do spomen obilježja koji je od doma udaljen nekih desetak minuta hoda, a spomen je zanimljiv, jer se na njemu nalazi veliki karabinjer na klinu na koji se može popetite pozirati sa Triglavom u pozadini.
Uslijedilo je još nekoliko fotki kod doma sa zastavom, a onda smo krenuli put slapa Peričnik,usput pristajući kod poneke poučne table, poput one o Rovtima (livadama). Zaustavljamo auto uz rijeku Triglavska Bistrica, plaćamo parking kod Koče pri Peričniku i krećemo u šetnju do slapa. Slap Peričnik uistinu je poseban, jer osim što se sastoji od dva slapa, može se proći i iza slapa. Gornji slap visine je 16 metara, a donji je visok 52 metra i iza njega se može proći (uz oprez, jer je staza mokra i skliska) na drugu stranu. Iza slapa pruža se nezaboravan pogled, jer se iza čini kao da vani pada kiša. Slap je nastao djelovanjem ledenjaka, kao i sama dolina Vrata. Gornji slap ovaj puta nismo posjetili.
Posljednja stanica prije polaska kućama bio je VintgarGorge, odnosno kanjon ili sutjeskaVintgar koji se smjestio tek nekoliko kilometara od Bleda. Ulaznicu za ovaj posjećeni kanjon platili smo 4 eura po osobi. Kanjon je smješten u nacionalnom parku Triglav i tjesnac je ledene i brze rijeke Radovne. Stijene korita visoke su između 50 i 100 metara, a visina padine iznosi i do 250 metara. Duž cijeloga kanjona je uska drvena staza priljubljena uz zidove klisure. Drvene staze na ovome mjestu postavljene su još davne 1893. godine kako bi posjetitelji hodajući uz stijene mogli uživati u slapićima i prekrasnim prizorima ovog slikovitog kanjona. Za one koji su imali priliku posjetiti već neke od kanjona, Vintgar možda malo podsjeća na Vražji prolaz ili Kamačnik, no ipak ima svoje posebnosti poput bogatijeg toga vode i više slapova, kamenog mosta preko kojega prolazi vlak, hrpica kamenja složenih u piramide, a za razliku od Vražjeg prolaza, šetnjica je ravna i nije zahtjevna. Staza je u jednom smjeru dugačka oko 1.600 metara, a mi smo ju obišli u oba smjera J.
Vrijeme nas je poslužilo i trećeg dana izleta te smo u kasnim popodnevnim satima sretno stigli kućama.
