Početkom godine članovi PD Psunj sudjelovali su na usponu na Kilimandžaro. Donisimo kratku priču kako je bilo, a za detalje morat ćete doći na predavanje.
Postoje putovanja koja dugo planiramo, o kojima sanjamo i koja nas tiho zovu godinama. A onda dođe trenutak kada san postane stvarnost. Za nas je to bio Kilimandžaro – planina koja ne traži samo snagu tijela, nego i mirnoću duha, strpljenje i vjeru u vlastite korake.
Naše putovanje započelo je na ulazu u Nacionalni park Kilimandžaro, na kraju sela Marangu, gdje su nas dočekali vodiči, nosači i kuhari – ljudi bez kojih bi ovakva ekspedicija bila nezamisliva. Od tog trenutka sve je bilo prepušteno našim nogama, našem dahu i našoj volji. Staza nas je vodila kroz gustu tropsku šumu, punu života, zelenila i vlage, dok su nas s grana promatrali znatiželjni kolobus majmuni. Priroda nas je odmah podsjetila da ulazimo u jedan sasvim poseban svijet.
Nakon nekoliko sati hoda i savladanih 841 metar visinske razlike, stigli smo do našeg prvog odredišta – Mandara koliba, smještenih na 2720 metara nadmorske visine. Bio je to trenutak prvog pravog predaha, ali i prvi osjećaj da smo uistinu zakoračili u veliku avanturu. Noć provedena na toj visini donijela je odmor, ali i uzbuđenje pred danima koji su bili pred nama.
Novo jutro donijelo je i novi uspon. Polako smo izlazili iz zelenila tropske šume i ulazili u područje afro-alpske vegetacije, krajolik potpuno drukčiji od onoga na što smo navikli. U daljini se ukazao Mawenzi, fascinantan i surov, drugi vulkanski vrh Kilimandžara, teško pristupačan i gotovo nestvaran u svojoj ljepoti. Cilj toga dana bile su Horombo kolibe na 3720 metara. Iza nas je ostalo gotovo 1000 metara visinske razlike i dugih devet sati hoda. Umorni, ali ispunjeni, uvukli smo se u svoje vreće za spavanje, zahvalni na toplini kreveta i miru planine.
Kako bismo se što bolje prilagodili visini, sljedeći dan bio je rezerviran za aklimatizaciju. Krenuli smo prema Zebrinoj stijeni, sve do 4150 metara nadmorske visine. Kiša nas je pratila gotovo cijelim putem, ali nije mogla umanjiti osjećaj slobode koji se na toj planini posebno snažno osjeća. Nije bilo žurbe. Samo korak po korak, dah po dah, u ritmu koji planina dopušta. Po povratku u Horombo čekali su nas topli obrok i nova noć odmora.
Treći uspon vodio nas je još više, u krajolik gdje vegetacija gotovo nestaje, a prostor postaje ogoljen, tih i golem. Dugom dolinom kretali smo se prema Kibo Hut-u, planinarskoj kući smještenoj ispod veličanstvenog Kiba, najvećeg i najpoznatijeg kratera Kilimandžara. Nakon još osam sati hoda i dodatnih 1000 metara uspona, stigli smo do Kiba. Ondje više nema puno priče, nema suvišnih pokreta – samo odmor, tišina i priprema za ono najteže. Znali smo da prava borba tek dolazi.
Noćni uspon započeo je u 23:30, pod svjetlom čeonih lampi, u tišini koju su prekidali tek koraci po siparu, zvuk vjetra i kratke riječi vodiča. Pratili su nas snijeg i hladnoća, a strmina je svakim korakom postajala sve zahtjevnija. Tada taj jednostavni svahili izraz – pole-pole – dobiva svoje puno značenje. Polako, polako. Ne samo kao savjet za hodanje, nego i kao lekcija o poniznosti pred planinom. Vodiči su ga neprestano ponavljali i upravo je taj ritam postao naš oslonac u dugoj, tamnoj noći.
Nakon deset sati gotovo neprekidnog hoda, kroz snijeg, vjetar i ledenu hladnoću, stigli smo na Gilman’s Point. Ondje smo se nadali veličanstvenom izlasku sunca, ali planina nam je toga jutra pripremila drukčiji prizor – maglu, snijeg, studen i snažan vjetar. Ipak, ni to nije moglo umanjiti veličinu trenutka. Kratko smo predahnuli, skupili posljednje atome snage i krenuli dalje prema završnom cilju.
Taj posljednji dio uspona bio je najteži. Tijelo je bilo iscrpljeno, a visina je činila svoje. Neki su osjetili simptome visinske bolesti, neki su morali odustati već na Gilman’s Pointu (5681 m). Disanje je postajalo plitko, koraci sve sporiji, a oči teške od umora i nedostatka kisika. No unatoč svemu, u glavi je ostajala samo jedna misao – možemo još malo, možemo do vrha.
I onda, nakon još dva sata napora, stigli smo na Uhuru Peak – 5895 metara, najvišu točku Afrike.
Stajati na krovu Afrike trenutak je koji se ne može do kraja opisati. To je mješavina iscrpljenosti, nevjerice, ponosa, sreće i duboke zahvalnosti. U tom trenutku ne znaš bi li plakao, smijao se ili samo šutio i gledao oko sebe. Sve ono teško – hladnoća, vjetar, umor, neprospavana noć, sumnje – odjednom dobije smisao. Vrh nije samo točka na karti. On postaje dokaz da granice često postoje samo u nama.
Zbog velike hladnoće na vrhu nismo se mogli dugo zadržati. Nakon fotografiranja i kratkog uživanja u veličanstvenom osjećaju uspjeha krenuli smo natrag prema Kibu, gdje su nas čekali ručak i kratki predah. No ni povratak nije bio lagan. Umor se osjećao u svakom mišiću, ali srce je bilo puno. S tom novom snagom nastavili smo prema Horombo kolibama, gotovo leteći od euforije, olakšanja i ponosa. Te noći san je bio dublji, a osmijeh mirniji nego ikad.
Posljednji dan donio je povratak prema izlazu iz Nacionalnog parka. Kiša nas je pratila gotovo cijelim putem i do cilja smo stigli mokri do kože, ali s lakoćom u koraku kakvu mogu razumjeti samo oni koji su ostvarili san koji su dugo nosili u sebi. Na završetku su nas dočekale medalje i diplome, mali simboli velikog osobnog uspjeha.
S Kilimandžara se ne vraćaš isti. Vraćaš se snažniji, smireniji i bogatiji za iskustvo koje ostaje urezano za cijeli život. Vraćaš se s potvrdom da je moguće pobijediti vlastite strahove i sumnje, da se najveći ciljevi ostvaruju korak po korak i da upravo ondje gdje misliš da više ne možeš – počinje tvoja prava snaga.
A nakon svega, slijedio je i onaj najljepši dio nagrade – zasluženi odmor i uživanje u safariju, s pogledom unatrag na planinu koja nam je dala mnogo više od osvojenog vrha.
