Na zimskom usponu na Visočicu, 1612 m, (prema prvotnom planu) visokogorske sekcije PD “Psunj” Pakrac od 31.1. do 1.2.2026. doživjeli smo u isto vrijeme ljepotu i surovost zime na Velebitu ispod burne “velebitske” kape.
Nedoumice koliko zimske opreme ponijeti na Visočicu pri polazak na uspon od auta parkiran na Velikom Rujnu (cca 900m.n.v.). Na kraju se pokazalo da su cepin i dereze neophodne čak da se dođe i do samog skloništa. A i krplje su bile zapakirane na ruksacima, za mekši snijeg spremne, ali ipak nekorištene. Ledeni korasti snijeg nas je već dočekao malo iznad 1250 m n.v., gdje su dereze i cepin bile obavezne. Nedugo pri dolasku u planinarsko sklonište Marko Novković 1295 m n.v., iza nas dolaze i dva planinara iz Trilja, vukovi s Kamešnice Ante i Bartol. Uz druženje u novo uređenom skloništu, Tuna radi kobasice sa kupusom i tortelline za večeru.
Tokom noći vrijeme se počelo pogoršavati, temperatura se spustila do -5, nadvila se magla, a bura je krenula puhati sve jače.
U jutro, nakon kratkog obilaska starrog skloništa na ruti prema vrhu Visočica (1612 m) zbog vremenskih uvjeta (-4 stupnja u zaklonu, a u naletima bure do 80km/h koja je pojačavala na izloženim djelovima temperatura se spuštala do -15), odlučili odustati od uspona na vrh te smo s dvojicom kamešničkih vukova krenuli na povratak do Rujna. Kako smo odustali od Visočice, usput smo obišli vrh Čelavac (1601 m) koji se nalazi najbliže planinarskoj stazi, a opet dovoljno visok da zadovolji potrebu za usponom na vrh.
Pri povratku do auta na polazoj točki, u kasnim popodnevnim satim čeka nas sunčano i burovito vrijeme. Brzo se raspakiravamo i žurimo niz planinu dok nam nisu zatvorili autoput.
