U subotu, 23.11.2025. mala tročlana ekipa uputila se na 14. pohod na Brezovo polje u organizaciji HPD Strmac iz Nove Gradiške. Početna točka pohoda bila je planinarska kuća na Strmcu, ujedno i kontrolna točka Planinarskog puta Psunjem. Ondje susrećemo našeg predsjednika Stevu koji je odlučio obići stazu „Šumskim potocima Strmca“ dok mi biramo odlazak na turu divljim Psunjem kroz kanjon potoka Rašaške.
Na pohodu na najviši vrh Slavonije trebalo je sudjelovati nešto više članova PD „Psunj no hladno vrijeme i drugi razlozi zadržali su ostatak prijavljenih u toplini vlastitih domova dok su neki radije odabrali čari snježnog Omanovca. Oni koji su odlučili ostati kod kuće, zakinuti su za pješačenje neoznačenim stazama i starim psunjskim putevima gdje godinama nije bilo organiziranih izleta. Prema informacija našeg vodiča, čekalo nas je cca 23 km kroz divlji i teško pristupačni Psunj preko kanjona Rašaške do Brezovog polja.
Početak trase prati stazu broj 321 neposredno uz izvor pitke vode („Učenički izvor“), a zatim strmo u podnožje Ravnog gaja (kota Planinarskog puta Psunjem) sve do Ivičke kose gdje su Hrvatske šume izvele spektakl od devastacije vrijedan kratkog osvrta. Da ne bi ispalo da samo kritiziramo, cijeli dio oko Ivičke kose je nanovo pošumljen pa onako u snježnim uvjetima sa pravocrtno posloženim, plastičnim cijevima pomalo podsjeća na redove vinograda. Možda su to samo bile halucinacije zbog jakog tempa, ali zimska idila je ipak dala šarm ovom posječenom dijelu. Pogled je otvoren na prostranstva Psunja u snježnoj bjelini dok gazimo kroz snijeg šibani neugodnim vjetrom. Svaki put kad me „ošine“ vjetar na posječenom dijelu šume dobijem dojam da je netko otvorio vrata kuće usred zime pa ako šumarija ovo čita, molim neka ih ubuduće bolje zatvori za sobom, da nas šetače šumama i gorama ne lupi „promaja“.
Spuštamo se uz potok Žažnicu gdje radimo prvu pauzu prije silaska u kanjon Rašaške. U daljini s lijeve strane vidimo kamenolom Fukinac, još jedan spektakl u ljudskoj režiji. Prema informacijama našeg zanimljivog vodiča, kamenolom opskrbljuje Hrvatske željeznice kamenom radi održavanja pruge pa kad se kroz koju godinu budemo vozili novoobnovljenom trasom pruge iz Pakraca ili Nove Gradiške, možemo zadovoljno konstatirati: svjetski, a naše. Pogled na desnu stranu je zaista lijep, šuma iznad kanjona Rašaške je zabijeljena i idilična, a sunčeve zrake koje se probijaju kroz oblake izazivaju refleksnu reakciju pa fotografiramo lijepi prozor.
Ako smo na na Ivičkoj kosi i Fukincu imali devastaciju u ljudskoj režiji, priroda je u kanjonu Rašaške pokazala svoju snagu i porušila veći dio šume. Od kud baš na tom dijelu Psunja vjetar takve snage i pitam se imaju li ikakve veze čistine sa zapadne (Ivička kosa) i istočne strane (kamenolom). Između tri devastacije krećemo se preko porušenih stabala strmo nizbrdo do Malog Lipovog poda. Iako je devastacija djelo prirode, ipak radije okrećemo pogled i naš smjer kretanja preko porušenih izvala prema potoku Rašaška. Ova devastacija, koliko god razorna bila, ipak je dio prirodnog ciklusa. S malim ljudskim pogurancem.
Uspon na Mali Lipov pod je možda i najljepši dio puta. Šuma je očuvana, a sa grana nas zasipa snijeg pa netko izvaljuje u šali da smo pod lavinom. Nebo nad nama je u kontrastnoj, izrazito plavoj boji. Prolazimo polako kroz sve dublji snijeg uz kameni monolit „Mali Matterhorn“ kako ga je nazvao naš vodič, uistinu izgledom malo podsjeća na tu veliku alpsku stijenu. Staza je stvarno strma i krećemo se sporo u koloni sve do vrha pa nastavljamo kraj odličnog izvora do nekadašnjeg skloništa HPD „Strmac“ na Lipovom podu. Vodič nam zafrkantski najavljuje da nas očekuje uređeno sklonište sa krevetom i sanitarnim čvorom, no u realnosti se radi o skloništu zapaljenom 1994. godine. Od kreveta je ostao samo metalni okvir, ali drveni vanjski wc stoji (?!) prkosno u vremenu. Područje je bilo zahvaćeno ratom i ostaje nada da će sklonište jednom biti opet podignuto. Iako svi vežemo spavanje u skloništima uz Velebit, alpska planinarenja i slično, pravu divljinu i osjećaj da nam sve potrebno za život stane u jedan ruksak možemo pronaći i u psunjskim prostranstvima. I to na lokaciji koja nije ni razvikana ni preopterećena posjetiteljima, a pruža specifični osjećaj noćenja u planini kada nam ništa više osim onog što imamo nije potrebno.
Našu turu nastavljamo kroz visoku bukovu šumu na kojima stare markacije odaju da se radilo o nekadašnjem starom planinarskom putu preko Lipovog poda. Tišina u šumi zatrpanoj snijegom je ona prava zimska, gotovo terapeutska, ali narušit će ju uskoro buka radnih strojeva s obzirom na narančaste „markacije“ na deblima. Ubrzo dolazimo na šumski put prema odašiljaču na najvišem vrhu Slavonije, ali nastavljamo niz strmi Šibnjak do Planinarske kuće Strmac. Sa sjeverne strane nam je odašiljač u izmaglici, sa južne šuma potpuno prekrivena snijegom, a sa istočne u daljini pogled nam drže boje zalazećeg sunca.
Dan je već prilično odmakao pa žurimo u toplinu Planinarske kuće na Strmcu. Na kraju ture, sat pokazuje ravno 7h sati hoda. Vodič je pogodio trajanje ture u sekundu. Počeli smo na 315m nadmorske visine pa se popeli na Ivičku kosu koja se nalazi na cca 850 metara nadmorske visine. Zatim smo se spustili na nekih 580 metara u kanjon potoka Rašaške pa opet popeli na gotovo 980 m i na kraju se spustili na 315m. Nakupilo se ukupno preko 20 km hoda i 1000 metara uspona u zimskim uvjetima sa strmim usponima i nizbrdicama. Vodič je najavio divlju i ekstremno tešku turu. Bilo je i divlje i teško, ali nama je bilo prije svega ekstremno dobro. Psunj je utočište izletnika, biciklista, planinara, trkača, gljivara, partijanera, paraglajdera, lovaca, fotolovaca, šumara, „kamenolomaca“, ljudi koji traže spas od pakla droge u komuni na Ivanovcu do onih kojima je posebna skrb potrebna u bolnici Strmcu i drugih. Ima i izvore, potoke, slapove, šume, stijene, špilje i gorske livade. Ima i poneke davne ožiljke i neka neotkrivena mjesta. Veseli nas spoznaja da nas ona tek čekaju. Pridružite nam se u potrazi!
